Draga LOLA, otišla si prerano, poput sunca koje zađe iza horizonta prije nego što smo stigli reći: „Ostani još malo.“ Iako su tvoji dani bili kratki, svjetlost i toplina koje si nosila ostaju u svima koji su te poznavali. Sjećanja na tebe nisu samo tuga. Ti si svjetlo u mračnoj sobi – malo, nježno, ali dovoljno snažno da ugrije srce. U svakom zraku sunca koji probije kroz oblake, u tišini u kojoj osjetimo blagi dodir vjetra, tu si s nama. Podsjećaš nas da svjetlo i ljubav ne nestaju. Dosta si toga sama stvorila i izgradila. Bila si najjača, puna srca, hrabra i svoja. Tvoja snaga nije bila glasna, ali je bila postojana – u svakom tvom koraku, u svakoj dobroti koju si darovala drugima. Tvoj odlazak došao je prerano. Bog te uzeo od nas, i premda nas to boli, vjerujemo da si sada na mjestu gdje nema tuge i gdje svjetlost nikada ne zalazi. Svjetlost koju si zapalila u našim srcima nikada se neće ugasiti. U našim srcima živiš zauvijek, draga naša Lola.