ŽUPA MOSTAR (SV. PETAR I PAVAO)

Web: https://franjevci.info/raspored-osoblja/mostar-%E2%80%93-samostan-sv-petra-i-pavla

Župnik: Fra Bože Milić

Kontakt: 036/327-348

                036/319-688

E-mail: zupasvpetraipavla@gmail.com

Podružne crkve: Jasenica, Rodoč

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 181, 183, 184

O župi

Opći pregled

Mostar je jedini pravi grad u Hercegovini, u posljednjemu ratu vrlo porušen, s narušenim međunacionalnim odnosima i gradskim statutom kakav ne postoji više nigdje u Bosni i Hercegovini, a možda ni u svijetu, statutom koji je poruga međunarodne zajednice Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Ratne se rane pomalo liječe, međuljudski odnosi vrlo sporo, budućnost je grada neizvjesna. Franjevačka crkva, spaljena srpskim granatama, izrasla je opet, nova i veća nego ikada, sa zvonikom 107,2 metara, samostan je u posljednje vrijeme lijepo uređen, franjevci djeluju na području koje im je ostalo nakon što je biskup Pavao Žanić 1980. podijelio dotada jedinstvenu župu na (staru) franjevačku i (novu) katedralnu župu. Velik je prijepor izazvala biskupova odluka ratne 1993. godine da se na području katedralne župe osnuju četiri nove župe, koje nose imena po četvorici evanđelista, i sve povjere biskupijskim svećenicima. Župa sv. Petra i Pavla proteže se danas od Rondoa do Gnojnica, uključujući naselja Rodoč, Jasenicu i Baćeviće.

Mostar se razvio iz dvaju malih naselja oko dviju tvrđava na zapadnoj i istočnoj obali rijeke Neretve. Bile su povezane drvenim mostom koji je visio na željeznim lancima. Grad je osnovao ondanji gospodar Hercegovine herceg Stjepan Kosača, po kojemu je Hum upravo u njegovo vrijeme i prozvan Hercegovinom. Ipak se u pravi grad Mostar razvio za vrijeme turske vladavine, osobito nakon izgradnje lijepoga kamenoga mosta u 16. stoljeću, koji je ures Mostara do danas: u posljednjemu ratu srušen pod nerazjašnjenim okolnostima, u najnovije vrijeme obnovljen. Zove se Stari most.

U veliki grad u suvremenome smislu Mostar se razvio počevši od vremena austrougarske vladavine krajem 19. stoljeća, a pogotovo nakon industrijskoga razvoja gradova kakav je forsirala komunistička Jugoslavije. Tada su sela počela u velikoj mjeri nestajati, pogotovo ona planinska, a gradovi se razvijati jer je sva industrija smještana upravo u gradove. Mostar je tako prekomjerno rastao na štetu sela u blizini, ali i onih u daljini. Poznat kao jedan od najvećih središta jugoslavenstva, bratstva i jedinstva – popucao po svim šavovima nakon započinjanja najnovijega nesretnog rata na našim prostorima.

Katolička crkva u Mostaru u Tursko doba

U vrijeme turske vladavine katolika gotovo da i nije bilo u Mostaru: njima je tamo pristup bio zabranjen. Zanimljivo je svakako da su franjevci u Mostaru imali samostan još prije turske okupacije, možda čak i dva u neposrednoj blizini, jer se u izvorima spominje i samostan u Zahumu i u Bišću. Jesu li oni postojali istodobno, ili najprije jedan pa drugi, ili je pak riječ samo o jednome samostanu s različitim nazivima, još se nije do kraja razjasnilo. Svakako, jedan je samostan u Mostaru preživio ne samo tursko zaposjednuće Hercegovine nego i stotinjak godina nakon toga. Mostarski se samostan spominje u dubrovačkim dokumentima još 1426., što znači da je sagrađen prije te godine. Makar je bilo pokušaja da se samostan i crkva sruše i prije, a franjevci protjeraju, to su Turci konačno učinili 1563., kada su progonili duvanjskoga biskupa fra Danijela, koji se sakrio najprije u mostarski, a potom u ljubuški samostan. Nakon što ga nisu uspjeli pronaći, Turci su u bijesu srušili i jedan i drugi samostan. Otada franjevaca u Mostaru nema, a vjerojatno je da su tom prigodom iz grada pobjegli ne samo franjevci nego i katolici: život za njih u tome gradu postao je nemoguć i nepodnošljiv. I u sljedećim stoljećima katolika u gradu gotovo da i nema. Franjevci borave u brdskim zabitnim područjima i obilaze katolike na području prevelike mostarske župe, koja se prostirala dolinom Neretve od Počitelja do Grabovice, te planinama, sve od Lisa i Knešpolja do čabulje i Drežnice. Danas na tome području postoje župe u Mostaru (6 župa), Mostarski Gradac, Goranci, Blagaj, Bijelo Polje; Grabovica je pripala župi Drežnici, a Lise i Knešpolje župi Široki Brijeg.

Kakvo je teško stanje katolika bilo u gradu, ali i okolici, najbolje svjedoči slučaj makarskoga biskupa fra Marijana Lišnjića, koji je mostarsku župu pohodio 1668. godine. Turci su ga uhvatili, pretukli i strpali u tamnicu te tražili od njega da se odrekne vjere i prijeđe na islam. Siromašni su katolici morali skupiti velik novčani iznos da bi ga otkupili iz zatvora, a i sami su pritom bili mučeni i zlostavljani. Ako su Turci bili u stanju od jednoga biskupa tražiti da se odrekne svoje vjere i na silu prihvati islam, možemo samo misliti kako su se odnosili prema običnim, siromašnim katolicima.

Povratak katoličkih svećenika u grad Mostar najuže je povezan s dolaskom biskupa fra Rafe Barišića, koji se 1851. preselio u novosagrađenu biskupsku rezidenciju, istina ne još u gradu, nego u predgrađu Vukodolu. S biskupom su u Vukodol došli i drugi franjevci-dušobrižnici, a biskup je 1849. dotada zajedničku mostarsku župu sa sjedištem u Mostarskome Gracu podijelio na dva dijela: Mostar i Gradac. Župi Mostar pripao je grad i dolina Neretve, a Gracu su ostala brda. Od Mostara se kasnije odcijepila župa Blagaj 1891. te godinu dana kasnije župa Potoci – Bijelo Polje. Konačno je i grad krajem 20. stoljeća podijeljen na više župa, kako je već rečeno.

Materijalna izgradnja

Franjevci koji su upravljali mostarskom župom stanovali su dvadesetak godina u biskupskoj rezidenciji u Vukodolu. U međuvremenu su (1862.) dobili jedan posjed u gradu, na rijeci Radobolji, nedaleko od njezina ušća u Neretvu: na zagovor velikoga i moćnoga Omer-paše Latasa, a na molbu biskupa Barišića, to je zemljište franjevcima darovao sultan Abdul-Aziz. To je zemljište nekoć bila bašča Ali-paše Rizvanbegovića, gospodara Hercegovine do 1850. godine. Upravo je Omer-paša uništio Ali-pašinu moć a njega dao ubiti. Izgradnja crkve na spomenutom imanju započela je 1866., kada je blagoslovljen kamen temeljac. Izgradnju crkve vodio je fra Petar Bakula, a sagrađena je u sljedećim godinama. Istodobno su franjevci, počevši od 1870., u blizini nove crkve podigli i prostran župni stan u koji su preselili 1873. (gradnju vodio isti fra Petar), a dvadesetak godina kasnije podignut je i franjevački samostan, povezan s crkvom. Na crkvu je bio postavljen natpis sljedećega sadržaja: Svemogućem Stvoritelju Bogu / svetom Petru i svetome Pavlu / ova crkva sagrađena stoji. / Car stambolski mlogo dobrovoljni / dade misto ugodno za gradnju / uz to grošah pedesejet kesah / puk ubogi pomoć dade malu / vas ostali trošak mlogo težak iz mista je prišo inostranskih / s nastojanjem bratje franciskanah / i biskupa nadčelnika svoga. P. G. 1866. O. 7.

Crkva u Mostaru građena je šest godina: dovršena je 1872. Sultan Abdul-Aziz darovao je 2500 forinta. Utrošeno je još 11700 forinta, kako je zapisao voditelj gradnje fra Petar Bakula, a novac je u najvećoj mjeri prikupljen od darovatelja sa strane, poglavito od dobrotvorne crkvene ustanove u Lyonu. Veličina crkve: 27,20 x 17,24 m, prezbiterij: 9,90 x 9,31 m, sakristija 7,70 x 5,50 m. Imala je lijepo pročelje, iako jednostavno, te se skladno dopunjala sa zgradom samostana. Budući da u Mostaru više od sto godina nije bilo drugih crkava, ova je franjevačka crkva služila i kao samostanska, i kao župna, ali i kao katedralna crkva – sve dok 1980. nije dovršena i posvećena katedrala u Mostaru. Crkva je dotjerivana i uređivana u sljedećim godinama i desetljećima. Tako je 1902. potpuno uređena ponutrica crkve, 1917. postavljen je ukusni pod od keramike i klupe od hrastovine, 1930. kupljena su i postavljena zvona. U Drugome svjetskom ratu crkva je bila teško oštećena, ali je ubrzo bila popravljena. Kada su se prilike malo popravile, pristupilo se i novim radovima i nabavkama: 1961. instalirane su u crkvu nove velike orgulje, 1965. crkva je ozvučena i osvijetljena, 1969. je ukusno obojena, izgrađen je novi kor, zidovi su obloženi mramorom do visine 1,5 m, 1971. elektrificirana su zvona, 1974. uvedeno je centralno grijanje. Godine 1983. na crkvi je promijenjen krov i stavljen novi, bakreni, a potom su zidovi, popucali u potresu 1962. i 1964., učvršćeni i stavljena nova žbuka na crkvu. Tu lijepu i poviješću bremenitu crkvu uništila je mržnja srpskih postrojbi, koje su je granatama zapalile u Domovinskome ratu (u noći 9. svibnja 1992.): od crkve su ostali samo nagorjeli zidovi.

Uskoro je međutim na mjestu stare crkve podignuta nova, monumenatalna, s najvišim zvonikom na našim prostorima. Ta crkva još nije dovršena, ali se već odavno u njoj slave mise i ostali obredi. Najprije je valjalo ukloniti ruševne ostatke stare crkve. To je učinjeno u ljeto 1995., nakon čega je odmah započela izgradnja kripte nove crkve. Dovršena je već do Božića 1995. i u njoj je slavljena božićna misa. U proljeće 1997. nastavljeno je s izgradnjom crkve. Ugrubo je dovršena do Uskrsa 1998. Uskrsne mise slavljene su u novoj crkvi. U proljeće 1999. započela je izgradnja veličanstvenoga zvonika, najviše građevine u Mostaru. Dovršan je u travnju 2002. Visok je 100 metara s križem na bakrenom pokrovu visokim 7,20 metara (ukupna visina 107,2 m). Širina zvonika je 7,80 metara. Ima 32 prozora. Godine 2000. na zvonik je smješteno pet starih mostarskih zvona, koja su kasnije elektrificirana. Gradnju crkve vodio je fra Ivan Ševo, a novčano i na druge načine pomagali su mnogi: franjevačka provincija, pojedini franjevci, brojni dobročinitelji iz domovine i svijeta, župljani, poduzetnici, poduzeća, društvene ustanove, hodočasnici, osobito međugorski. U crkvi je potpuno dovršena lijepa kapelica, obogaćena krasnim vitrajima i drugim umjetničkim djelima, koje je izradio ruski umjetnik Aleksandar Saša Zvjagin. Crkva je pak toliko velika i potrebno je u nju utrošiti još mnogo novaca, da će do njezina potpunog dovršenja proći još dosta godina. I crkva i kapelica rade se po projektu mostarskog arhitekta Davorina Smoljana. Tijekom 2011. u potpunosti je završena vanjska fasada na crkvi (ne i na zvoniku) te je dijelom uređeno crkveno dvorište, točnije onaj dio na pročelnome ulazu u crkvu.

Područne crkve

Još od 1960. svećenici su iz samostana svake nedjelje slavili mise u grobljanskim kapelicama u Gornjoj i Donjoj Jasenici. Kako je u njih mogao stati tek neznatan broj misara, valjalo je razmišljati o izgradnji crkve u Jasenici. Početkom 1984. kupljeno je zemljište od obitelji Ante Bevande. Gradnju je vodio fra Grgo Martić, u ime župe i samostana u Mostaru. Najprije je uređeno zemljište, potom ograđeno zidom. Kamen temeljac postavljen je pred Božić 1984. Rješenje za izgradnju dobiveno je početkom ožujka 1985., a radove je izvodila tvrtka “Novogradnja” iz Širokoga Brijega od travnja 1985. do veljače 1986., po projektu ing. Vinka Grabovca iz Sarajeva. Crkva je neslužbeno otvorena krajem ožujka 1986. Kasnije je kapelan fra Željko Grubišić sa župljanima lijepo uredio crkveno dvorište. Potom je najprije uređena vjeronaučna dvorana, a u 1987. i crkva je izvana nabačena žbukom. Postavljena su velika ulazna drvena vrata, crkva je dobila vodu iz bunara, osvijetljena je reflektorima. Krajem 1987. i početkom 1988. nabačena je žbuka i u unutarnjosti crkve. Novac su dijelom dali Jaseničani, a dijelom župe Mostar, Međugorje i druge. Crkva je posvećena Gospi od Anđela. Crkva nije imala zvonika. Podignut je konačno 2003. zalaganjem kapelana fra Darija Dodiga. Ipak, i ta je crkva zrela za temeljitu obnovu, o čemu se razmišlja u novije vrijeme.

U najnovije vrijeme započela je izgradnja područne crkve u Rodoču. Do sada se misa nedjeljom slavila u prostorijama franjevačke tiskare FRAM-ZIRAL u Rodoču. Radove na novoj crkvi vodio je župnik fra Šimun Romić. Započeli su 2008. po nacrtu arhitekta ing. Davorina Smoljana iz Mostara. Na Ivanjdan 2009. biskup Ratko Perić svečano je blagoslovio temelje nove crkve. Do 2010. godine crkva je pokrivena betonskim krovom i na nju su stavljeni otvori. U jesen 2011. pokrivena je crijepom. Dimenzije crkve: 42 x 26 m. Zaštitnik je sv. Ivan Krstitelj. Crkveni prostor obuhvaća 9000 m2 . Svete mise se redovito slave u još nedovršenoj crkvi od ožujka 2011. godine.

Kretanje stanovništva

Pitanje stanovništva mostarske župe je uistinu teško rješivo, jer je do 1980. na području Mostara i okolnih sela postojala samo jedna župa, a te je godine osnovana nova, katedralna župa, a potom 1993. na tome prostoru još četiri gradske župe. Potpuno je nemoguće razgraničiti prostor današnje franjevačke župe tijekom povijesti i navesti podatke koliko je bilo katolika na tome prostoru u prošlosti, a i danas je stanje takvo da se može govoriti samo o grubim procjenama broja katolika u župi sv. Petra i Pavla: brojni, naime, iako formalno, po granicama s novim župama koje je biskup osnovao, ne pripadaju franjevačkoj župi, ali u njoj krštavaju svoju djecu i obavljaju ostale sakramente. K tomu, na području grada nema već odavno blagoslova kuća, pa tako ni preciznih podataka o broju obitelji i vjernika. Stoga donosimo povijesne podatke za župu kakva je bila do 1980. godine, a trenutno stanje prema procjeni župnoga osoblja u župi sv. Petra i Pavla.

Prema popisu biskupa Dragićevića iz 1742. župa Mostar ima 15 sela, 138 kuća i 1215 katolika. Područje mostarske župe (opseg do 1980.) pak 41 obitelj s 205 katolika (grad Mostar 19 – 86, Ilići 9 – 51, Miljkovići 5 – 26, Rodoč 6 – 27 i Jasenica 2 – 15). Godine 1768. u župi je 149 obitelji s 1092 katolika, što znači da se broj katolika smanjio, ili je riječ o pogrješci prilikom popisa. Na području župe kakva je bila do 1980. bile su 42 obitelji sa 199 katolika (grad Mostar 18 – 73, Cim 5 – 26, Miljkovići 3 – 19, Rodoč 8 – 43 i Jasenica 8 – 38). Prema popisu biskupa Miletića župa Mostar imala je 1813. godine gotovo trostruko povećanje katolika, što je zacijelo u velikoj mjeri posljedica doseljavanja sa strane, a dijelom i velike stope nataliteta. Tu živi 427 obitelji s 2913 katolika: grad Mostar s Ilićima 78 – 339, Jasenica 23 – 98, Rodoč i Cim 40 – 232, dok su Miljkovići navedeni skupa s Donjim Gracem (23 – 168). Tako je na području župe (opseg do 1980.) bilo oko 150 obitelji s oko 750 katolika, što je gotovo četverostruko povećanje u odnosu na 1768. godine. Nakon velike kuge (1814. –1818.) župa Mostar 1844. godine ima 29 naselja sa 613 obitelji i 3766 katolika, što znači da se dosta dobro oporavila od kuge. Naselja kasnije župe Mostar: grad Mostar 124 – 561, Miljkovići 6 – 32, Jasenica 23 – 115, Rodoč 22 – 118, Ilići 23 – 120, Cim 22 – 133, ukupno 220 kuća i 1079 katolika. Godine 1849. župa se dijeli na dvoje: Mostar i M. Gradac, pri čemu su Mostaru pripala i naselja kasnijih župa Goranci (dio), Potoci i Blagaj-Buna. Župa Mostar imala je 713 obitelji i 3843 katolika, a naselja kasnije župe Mostar (opseg do 1980. godine) 544 obitelji s 2786 katolika (grad Mostar 398 – 1715, Cim 31 – 240, Orlac 3 – 19, Jasenica 33 – 221, Ilići 20 – 184, Galac 4 – 51; Miljkovići 5 – 35, Rodoč 37 – 221, Vojno 5 – 43, Vihovići 4 – 16, Zalik 4 – 41). Vidljivo je da je katolički dio u gradu sve brojniji. To će osobito doći do izražaja po austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine. Tako prema Šematizmu iz 1882. u župi Mostar živi 708 obitelji s 4270 katolika (u međuvremenu se odcijepila župa Goranci 1871. godine). Naselja kasnije župe Mostar (bez Blagaja i Potoka): grad Mostar 404 – 2060, Jasenica 34 – 246, Ilići-Cim-Galac-Planinica 74 – 540, Miljkovići 6 – 40, Rodoč 36 – 230, Suhi dol i Zalik 5 – 46), ukupno: 559 obitelji i 3162 katolika. Nakon toga su se odcijepile župe Blagaj 1891. godine i Bijelo Polje 1892. godine pa donosimo podatke za župu Mostar kakva je bila od 1892. do 1980. Godine 1892. u župi je 753 obitelji s 4267 katolika: Mostar 528 – 2609, Cim 55 – 365, Galac 7 – 65, Ilići 50 – 335, Jasenica 44 – 352, Miljkovići 7 – 58, Raštani 8 – 55, Rodoč 48 – 341 i Žrvnovica 6 – 26. Godine 1899. u župi je 5426 župljana, a 1902. godine 6069 župljana u 867 kuća. Trideset godina kasnije, 1932., mostarska župa ima već gotovo 10000 katolika, točno 9887 u 1522 kuće, a neposredno pred Drugi svjetski rat, 1940., ima 10376 župljana. U ratu je župa izgubila oko 500 članova (podatak iz Šematizma 1977.), ali je broj katolika nakon rata, zbog velikoga doseljavanja sa strane u privredno središte Hercegovine – grad Mostar, naglo rastao. Tako u župi 1962. živi 15600 katolika u 3800 obitelji, a 1975. već oko 20500 katolika u 5348 kuća. Nakon toga je gotovo nemoguće pratiti rast broja katolika u Mostaru, zbog podjele župe 1980. i kasnije 1993. godine. Ni župnici u svojim izvještajima ne usuđuju se dati procjenu broja župljana. Jedino iz 1982. imamo procjenu da u župi živi (točnije župi gravitira) kojih 5000 obitelji s oko 22000 vjernika. U godini 2005. zabilježeno je da župa ima oko 6000 vjernika. Danas na području sedam mostarskih župa nastalih podjelom nekoć jedinstvene župe sv. Petra i Pavla ima oko 45000 katolika, od čega, prema procjeni župnika, franjevačkoj župi pripada oko 6500 katolika koji žive u oko 1600 obitelji. Međutim, sudeći prema broju krštenih, župi gravitira i dvostruko, možda čak trostruko više katolika.

Župnici i kapelani župe Mostar

Slijedi popis župnika i kapelana do 1849., kada je sjedište župe Mostar bilo na različitim mjestima, osobito u Mostarskome Gracu, a godine 1849. ta se župa razdvojila na dva dijela: Mostarski Gradac i Mostar. Popis od 1794. do 1849. načinjen na temelju matica.

župnik

    župni vikar

fra Ivan Šoić do 1714.

fra Grgo Živanović do 1718.

fra Grgo Mandić do 1747.

fra Anto Dežić do 1756.

fra Filip Olovčić do 1775.

fra Jerko čabrić oko 1776.-1777.

fra Ivan Vuković oko 1785./1786.

    fra Marijan Pitić oko 1785./1786.

fra Luka Čović do 1793.

fra Bono Kmetović 1793.-1794.

fra Anto Nikolić 1794.-1796.

    fra Bono Kmetović 1794.-1795.

    fra Ivan Martinović 1795.-1796.

fra Lovro Soptić 1796.-1797.

    fra Nikola Ilijić 1796.

fra Nikola Ilijić 1797.-1811.

    fra Marijan Miletić 1799.-1804.

    fra Pavao Alović 1804.-1807.

    fra Stjepan Karlović 1807.-1809.

    fra Jakov Jeličić 1809.

    fra Mijo Kobačić 1810.-1811.

fra Jozo Tomić 1811.-1812.

    fra Pavao Alović 1811.-1813.

fra Mijo Nikolić 1812.-1814.

    fra Ivan Ninić 1813.-1814.

fra Jakov Jeličić 1814-1818

    fra Mijo Slišković 1815.

    fra Bartol Tucaković 1817.-1819.

fra Ivan Duić 1818.-1819.

fra Jerko Marojević 1819.-1821.

fra Jozo Tomić 1821.

    fra Bono Kraljević 1819.-1821.

fra Bono Kraljević 1821.-1822.

 (vice-parochus)

    fra Luka Penava 1821.-1824.

fra Stjepan Karlović 1822.-1825.

    fra Augustin Nikolić 1824.-1825.

fra Augustin Juričić 1825.-1830.

    fra Mijo Rozić 1825.-1829.

    fra Luka Penava 1829.

    fra Ivan Juričić 1829.-1833.

    fra Marko Škorić 1829.-1834.

fra Augustin Nikolić 1830.-1833.

fra Mijo Rozić 1833.-1834.

    fra Bono Kraljević 1833.-1834.

fra Ilija Vidošević 1834.-1838.

    fra Jakov Perković 1834.-1835.

    fra Ilija Skoko 1834.-1838.

    fra Filip Ančić 1837.-1839.

fra Ivan Radman 1838.-1841.

    fra Filip Ćorić 1838.-1840.

    fra Ilija Skoko 1839.-1840.

    fra Mijo Kujundžić 1840.-1841.

fra Anđeo Kraljević 1841.-1842.

    fra Martin Nikolić 1840.-1842.

fra Martin Nikolić 1842.-1844.

    fra Bono Mihačević 1842.-1844.

    fra Lovro Soptić 1842.

fra Ilija Vidošević 1844.

fra Anđeo Kraljević 1844.-1845.

    fra Mate Ćorić 1844.-1845.

    fra Lovro Soptić 1844.-1848.

fra Filip Ćorić 1845.-1846.

fra Paško Kvesić 1846.-1849.

    fra Jozo Vrljić 1846.-1847.

    fra Jozo Vrljić 1848.-1849.

    fra Petar Knežević I./1849.

Slijedi popis mostarskih župnika od 1849. do danas, nakon što se Mostar odcijepio od Mostarskoga Graca, točnije otkako se župa Mostar (sa sjedištem u M. Gracu) podijelila u dvije župe: Mostar i M. Gradac.

fra Paško Kvesić 1849.-1851.

biskup fra Rafo Barišić 1851.-1863.*

fra Petar Kordić 1863.-1864.

fra Filip čović 1864.-1866.

fra Ante Luburić 1866.-1868.

fra Filip čović 1868.-1871.

fra Blaž Jerković st. 1871.-1872.

fra Franjo Dobretić Bašadur 1872.-1874.

fra Jakov Kraljević 1874.-1876.

fra Nikola Šimović 1876.-1889.

fra Anđeo Nuić 1889.-1892.

fra Mijo Rubić 1892.-1894.

fra Dominik Šarac 1894.-1897.

fra Kažimir Bebek 1897.-1901.

fra Ambro Miletić 1901.-1906.

fra Kažimir Bebek 1906.-1909.

fra David Nevistić 1909.-1910.

fra Ćiril Ivanković 1910.-1913.

fra Augustin Matić 1913.-1919.

fra Leo Petrović 1919.-1925.

fra Bernardin Smoljan 1925.-1931.

fra Lovro Babić 1931.-1933.

fra Viktor Nuić 1933.-1942.

fra Vencel Kosir 1942.-1943.

fra Dobroslav Šimović 1943.

fra Grgo Vasilj 1943.-1945.

fra Krsto Ravlić 1945.-1946.

fra Svetozar Petric 1946.-1949.

fra Smiljan Zvonar 1949.-1952.

fra Vlado Vlašić 1952.-1953.

fra Hadrijan Sivrić 1953.-1955.

fra Svetozar Petric 1955.-1957.

fra Jerko Karačić 1957.-1961.

fra Stanko Vasilj 1961.-1964.

fra Dobroslav Begić 1964.-1974.

fra Marinko Leko 1974.-1980.

fra Bogomir Zlopaša 1980.-1984.

fra Kornelije Kordić 1984.-1988.

fra Petar Vlašić III.-IX./1988.

fra Mićo Pinjuh 1988.-1991.

fra Dane Karačić 1991.-2000.

fra Franjo Mabić 2000.-2005.

fra Šimun Romić 2005.-2010.

fra Stipe Marković 2010.-

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 181-188

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info