ŽUPA KONJIC (SV. IVAN KRSTITELJ)

Web: http://mojazupa.eu/index.php?z=1744&page=details

Župnik: Fra Vlatko Soldo

Kontakt: 036/730-653

E-mail: zupa.konjic@biskupija.md-tm.ba

Podružne crkve: Bijela, Čelebići

Foto: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 164, 165, 166, 167

O župi

Opći pregled

Konjic je najveće naselje na cesti između Mostara i Sarajeva. Smješten je na velikome “koljenu” rijeke Neretve, koja se odmah poslije Konjica već ulijeva i ujedno tvori veliko Jablaničko jezero. Konjic se nalazi u udolini, na samoj Neretvi, a oko njega su visoki vrhunci planina Prenja, Bjelašnjice i Ivan-planine. Ostala naselja konjičke župe smještena su uokolo Konjica, jedan dio na Neretvi, uzvodno i nizvodno, drugi dio u planinama, teško pristupačan, a pogotovo je pristup bio težak u prijašnjim desetljećima i stoljećima, kada do njih nije bilo nikakve izgrađene ceste. Danas je zanimljivo da u općini Konjic samo gradska župa i prostrana brdska župa Glavatičevo pripadaju Mostarskoduvanjskoj biskupiji, a ostale župe u općini pripadaju Vrhbosanskoj nadbiskupiji: granica je u najvećoj mjeri rijeka Neretva. U posljednjih dvadesetak godina većina je tih župa i na jednoj i na drugoj strani gotovo ispražnjena, katolici su pobjegli iz grada i sela tijekom Domovinskoga rata, a tek se mali broj vratio na svoja ognjišta po svršetka rata. Ekonomska besperspektivnost čitavoga područja daje malo nade da će u skorijoj budućnosti doći do većega povratka Hrvata katolika u konjičku općinu.

Doseljavanje katolika na područje župe Konjica najuže je povezano sa sezonskim izgonima stoke iz niske Hercegovine na planine oko Konjica, osobito s područja Brotnja, što je lako prepoznatljivo i iz prezimena katoličkih obitelji koja su istovjetna u Brotnju i Konjicu. Neke od tih obitelji s vremenom se i trajno nastanjuju u dotadanjim sezonskim naseljima. Teško je reći nešto više o katolicima u predturskome razdoblju i u prvim desetljećima po turskome osvajanju, ali je posve izvjesno da je njihov broj bio znatan, o čemu najbolje svjedoči postojanje franjevačkoga samostana u Konjicu. Samostan su Turci porušili 1524., franjevce pobili ili prognali, a s njima je nestalo i većine katolika: ponovno veće naseljavanje počinje tek u drugoj polovini 18. st., a masovnije tijekom 19. i 20. stoljeća.

Klima je u konjičkome području dijelom mediteranska: Neretvom dopire dah Jadrana, a dijelom kontinentalna, osobito u brdima, gdje zna biti vrlo hladno, s velikim nanosima snijega. Nekada se živjelo od stočarstva, sječe i obrade drveta, kao i od voćarstva. Za sve to konjičko područje ima idealne uvjete. Kasnije se živjelo od industrije, koja je u Konjicu bila prilično razvijena. Tomu valja dodati i trgovinu, jer je Konjic važno središte na putu, kako cestovnome tako željezničkome, između Sarajeva i Mostara. U ratu su industrijska postrojenja u velikoj mjeri uništena, tako da se danas živi vrlo teško, od trgovine, malih pogona, ili od novca zarađena izvan Konjica.

Osim katolika u predturskome su razdoblju na konjičkome području živjeli i bosanski krstjani (bogumili, patareni). O tome svjedoče njihove kuće (“hiže”), rekli bismo “samostani” krstjanskih “redovnika”. Ipak, dobar dio patarena bio je obraćen na katoličku vjeru prije turskoga osvajanja. Iz 15. i 16. st. imamo i premalo vijesti a da bismo mogli donositi neke sigurne zaključke o stanju na konjičkome području, ali se sa sigurnosti može ustvrditi da je nakon 1524. godine tu ostao mali broj katolika.

Osamostaljenje župe i materijalna izgradnja

Zbog neznatnoga broja katolika konjički je kraj pripadao susjednomu kreševskom samostanu i župi, odakle su franjevci povremeno dolazili i dijelili katolicima utjehu i svete sakramente. Takvo je stanje bilo sve do pred kraj 18. st., kada je za čitavo konjičko područje osnovana posebna župa, koja se redovito naziva župom Neretvom, a sjedište joj je bilo u Podhumu. Zbog maloga broja katolika Podhum (Neretva) je samostalna kapelanija od osnutka 1779. godine, sve dok 1822. nije uzdignuta na čast župe. Kasnije se od te župe Neretva-Podhum osamostaljuju sljedeće župe: Konjic (1837.), koja dugo ima sjedište u zabitnome selu Zaslivlju, daleko od grada, u koji franjevcima nije bio dopušten ulazak, pa se stoga dugo naziva i župa Zaslivlje; Solakova Kula (1866.), Ostrožac, sada Obri (1919.). Kasnije se od Konjica odcijepila najprije brdska i prostrana župa Glavatičevo (1882.), u kojoj je uvijek bio neznatan broj katolika, a danas ih je potpuno nestalo, te konačno Jablanica (1917.). Župe Glavatičevo i Jablanica su pripale biskupijskomu svećenstvu: u Jablanici djeluje biskupijski svećenik od okončanja posljednjega rata, a za desetak katolika u Glavatičevu skrbe franjevci iz Konjica. Župa Konjic posjeduje matice od osnutka 1837. godine.

Župu je osnovao apostolski vikar fra Rafo Barišić 1837. te naredio fra Miji Kobači da kupi zasebne knjige i počne ih voditi za novoosnovanu kapelaniju imenom Zaslivlje (Konjic). Biskupov tajnik službeno je potvrdio matice sljedeće godine prigodom biskupova službenog pohoda konjičkom kraju. čini se da je kapelaniju na čast župe podigao isti biskup 1852. godine. U Zaslivlju, na obroncima planine Prenja, franjevci su boravili gotovo četrdeset godina, sve dok 1876. nisu preselili u predgrađe Konjica zvano Orašje. U Zaslivlju je župnik fra Mijo Kobača dobio zemljište od nekih katoličkih obitelji na kojemu je ubrzo iza 1837. sagradio župnu kuću. Kuća je – kako piše fra Petar Bakula 1867. godine – bila dosta prostrana, ali prostor nije bio kvalitetno rasporođen, pa je bila neekonomična. Ta je kuća bila u zabiti, na kraju župe, a pristup do nje iznimno težak, pogotovo u zimsko vrijeme, kada je postajao gotovo nemoguć, pa su franjevci razmišljali o novome položaju, koji je trebao biti u središtu župe, kao i bliže gradskomu središtu, po mogućnosti u gradu Konjicu. Sada se na mjestu fratarske “kapele” u Zaslivlju nalaze dvije kuće Rota (Rotima) – barem su tu bile do posljednjega rata. Stara je župna kuća gotovo u potpunosti izgorjela u Drugome svjetskom ratu. Nakon rata su je Rote preuredile: od stare kuće ostala je samo kuhinja.

Za početak su franjevci kupili zemljište ne u gradu, nego u predgrađu Orašju. Zemljište je kupljeno od nekoga muslimana za 1206 forinti, s nekom starom kućom na njemu. Bila je potrebna velika hrabrost župnika fra Andrije Šaravanje koji se 1876. preselio iz Zaslivlja u Orašje te se nastanio u spomenutoj staroj kući i započeo izgradnju nove prostrane i lijepe kuće. Ta kuća trokatnica sačuvana je sve do danas, ali više nije u posjedu župe ni franjevaca. Prizemlje te trokatnice bilo je uređeno kao kapela, pa se misa služila u toj kapeli sve do izgradnje nove župne crkve, u gradu, krajem 19. stoljeća. I nakon izgradnje crkve franjevci su ipak ostali u Orašju, sve do izgradnje samostana uza samu crkvu 1939./1940. godine. Tada su preselili u novi samostan, a kuću u Orašju napustili.

Budući da je o samostanu bilo govora već ranije (gl. ovdje, str. 53-57), ovdje ću obraditi samo izgradnju i obnovu crkve u Konjicu, u središtu grada. Crkvu je sagradio župnik fra Blago Babić (župnik 1892. – 1899.). Mjesto za buduću crkvu izabrao je u središtu grada, na desnoj obali Neretve (kuća trokatnica u Orašju je na lijevoj strani), između staroga mosta i buduće željezničke stanice. Izgradnja je bila teška od početka, od uređenja terena za crkvu: brežuljak Vrtaljica, naime, vrlo se strmo spuštao na cestu, pa je trebalo iskopati i odvesti mnogo zemlje kako bi se stvorilo dovoljno mjesta za crkvu (i kasnije samostan) na tome mjestu. Temeljni kamen postavljen je 1895. godine prema planu poznatoga arhitekta ing. Vancaša. Izgradnja je trajala dvije godine: crkva je izvana bila dovršena 1897. godine. Ipak je ostalo još mnogo toga za uređenje. Unutarnjost je tako dovršena tek 1909., a lijepi je zvonik podignut za vrijeme župnika fra Vice Skoke 1919. godine. Crkva je izgrađena u romaničkome stilu, s jednom lađom i jakim pobočnim stupovima koji drže strop. Veličina glavne lađe je 25 x 12 m, a apsida je duga 6 metara. Iznad ulaznih vrata je prostran kor, a s obje strane oltara je po jedna sakristija. Godine 1939. namjesto dotadanjega drvenoga glavnog oltara postavljen je novi, kameni. Crkva je bila oštećena u ratu. Nakon rata uslijedili su zahvati na njoj, koliko je to bilo moguće. Najviše je uređeno 1975. godine i u godinama nakon toga: na crkvu je stavljen novi krov, od salonita, betonski serklaž na čitavoj crkvi, prozori, oluci te ponovno nabačena fasada na čitavoj crkvi izvana. Potom se pristupilo uređenju ponutrice: grijanje, nove električne instalacije, bojenje. Svi ti radovi u 1975. stajali su 500 000 novih dinara. Crkva je teško oštećena i u posljednjemu ratu, kao i samostan. Najprije su ih raketirali Srbi iz pravca Boračkoga jezera, a potom, tijekom 1993., muslimanska vojska granatama i eksplozivnim napravama. U to su vrijeme iz konjičke župe pobjegli gotovo svi katolici Hrvati: hrvatska je vojska sačuvala samo područje sela Zaslivlja, Zabrđa i Turije. Prije Božića 1998. završena je cjelovita vanjska obnova crkve, a nakon toga obnovljen je i samostan. Potom se pristupilo unutarnjoj obnovi; sve je stajalo kojih 250 000 DM, a najviše su darovali prijatelji iz svijeta.

U župi postoje i dvije područne crkve: u čelebićima i Bijeloj. Sela konjičke župe: čelebići i Orahovice te Pokojišta i Bjelovčine odlučili su sagraditi crkvu za svoja sela, jer je do župne crkve prilično daleko. Dopuštenje od Općine dobijeno je 1977., ali se s pripremnim radovima počelo tek 1980. godine. Crkva je duga 21 metar, a široka 10 metara, sa zvonikom. Temeljni kamen blagoslovljen je 31. kolovoza 1980. Posvećena je sv. Leopoldu Mandiću. Najprije je valjalo utvrditi gradilište, jer su temelji na skliskome tlu. Tijekom 1981. crkva je pokrivena, a prva je misa slavljena na Sve svete te godine. Crkva je blagoslovljena 16. svibnja 1982. U Domovinskome je ratu oštećena, a nakon rata muslimanski su je ekstremisti nastavili pustošiti i obeščašćivati: sve su stvari uništili ili bacili u potok, a crkvu pretvorili u nogometno igralište i zahod. Franjevci su je nekoliko puta zaštićivali, sve dok na nju nisu stavili staklo i vrata i redovito počeli slaviti mise. Danas se na njoj, barem izvana, ne vide gotovo nikakva oštećenja.

Crkva u Bijeloj izgrađena je na dosta nepristupačnu mjestu, na uzbrdici iznad kanjona rječice Bijele, koja je prije izgradnje morala biti utvrđena podzidama i stubištima. Dopusnicu za izgradnju dao je mjerodavni općinski sud krajem 1986. godine. Idejni nacrt dao je arhitekt ing. Srećko Rabenštajn. Crkva ima oblik šatora i završava križem visine 25 metara. Crkveni prostor ima površinu od 220 m2, a u podrumskim su prostorijama uređene dvije dvorane za vjeronauk. Zemljište je kupljeno dijelom od Općine, a dijelom od pravoslavca Anđelka Kukića. Temelji su blagoslovljeni u ožujku 1987., a izgradnja je dovršena sredinom sljedeće godine: crkva je blagoslovljena 7. kolovoza 1988. Posvećena je Mariji Kraljici mira. I ta je crkva oštećena u Domovinskome ratu. Do 2000. je obnovljena, postavljeni su na nju prozori i crkva je ozvučena, pa se u njoj opet redovito slave svete mise.

Kretanje stanovništva

Za vrijeme prvoga sačuvanog popisa katoličkoga stanovništva u Bosni i Hercegovini iz 1742. godine na konjičkome je području živjelo tek 76 katolika u 14 kuća; 1768. godine na istome je području 97 katolika u 14 kuća. Broj stanovnika raste krajem 18. i početkom 19. st. Tako na istome području (koje se naziva kapelanija Neretva) 1813. živi 147 obitelji s 1136 katolika – što znači da se broj u 45 godina gotovo udvanaestostručio. U godini osnutka kapelanije Konjic – Zaslivlje 1838. godine u toj je novoj kapelaniji bilo 99 katoličkih kuća sa 657 župljana (sela: Zaslivlje, Kuti, Zabrđe, Turija, Jošanica, Madeškovići, čagare, Prevje, Bijela, Konjic, Stan, Špiljani, Repovica, Ovčari, Omolje, Donje Selo, Orahovica, Lončari, čelebići, Oskoruša i Glogošnica). U kapelaniji, koja je bila duga osam sati hoda, a široka tri, bilo je pet grobalja. S katolicima su u jedanaest sela skupa živjeli muslimani, a u šest pravoslavci. Navedeni podatci govore da je broj katolika snažno rastao početkom 19. st., ali da je broj još uvijek deset puta manji od onoga iz desetljećâ poslije Drugoga svjetskog rata. Najviše je katolika bilo u Zaslivlju (112 u 19 obitelji), što daje i rješenje zašto su se župnici nastanili upravo u tome selu. Prema Šematizmu fra Petra Bakule u župi Konjic bila je 1867. godine 201 katolička kuća i 1391 župljanin, koji su živjeli u 17 sela (Zaslivlje, Orahovica, čelebići, Obar, Radešine, Glogošnica, Zabrđe, Turija, Bijela, Župa, Pokojište, Donje Selo, Omolje, Ovčari, Repovci, Špiljani i Dubravice) i gradu Konjicu. Župa je bila duga čak šesnaest sati hoda, a široka oko osam sati. Najudaljenije selo bila je Župa (8 sati), a potom Glogošnica (6 sati). Bez Župe (što znači isto što i Glavatičevo) te Glogošnice i Radešina (danas župa Jablanica), današnja je župa Konjic imala 1219 katolika. Godine 1882. na istome području živi 2035 katolika u 320 obitelji, u 37 sela i gradu Konjicu. Od toga broja treba oduzeti broj katolika u Župi-Glavatičevu te selima: Razići, Grušča, Orahovo, Lađanica, Janjina, Biskup i Premilović, koja danas pripadaju župi Glavatičevo (95), te Glogošnici, Radešinama i Jablanici – danas župa Jablanica (140), što znači da je na području današnje konjičke župe živjelo 1800 katolika. Sljedeće se godine (1883.) župa Glavatičevo odcijepila od matice Konjica. Godine 1885. u župi Konjic (s Jablanicom) ima 1989 duša; bez Jablanice (sela Radešine, Glogošnica i Jablanica) 1843. Godine 1889. u župi živi 2281 katolik u 450 domaćinstava. Budući da nema popisa po selima, teško je znati koliko bi to bilo bez današnje jablaničke župe: vjerojatno oko 2100. Godine 1892. u župi Konjic živi 2461 katolik (bez jablaničkog dijela 2278). U župi je 1902. bilo 2908 katolika u 438 obitelji (nepoznato koliko bi bilo bez jablaničkoga dijela). Svakako, vidljiv je velik porast broja katolika na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Župa Jablanica se odcijepila 1917. godine. U Šematizmu iz 1933. stoji da je u župi Konjic 1932. živjelo već 4620 katolika u 721 domaćinstvu. Takav rast bio je plod velikih doseljavanja sa strane kao i velikoga prirodnog prirasta. Rast je nastavljen sve do rata: 1940. župa ima 5363 katolika. Rat je u velikoj mjeri poremetio ovaj rast, dijelom zbog velikoga broja stradalih (ukupno čak 570 župljana), dijelom zbog bježanja i odseljavanja, dijelom zbog toga što se brojni izjašnjavaju ateistima, a ne katolicima. Tako 1962. župa ima tek 4950 vjernika koji žive u 1049 obitelji. Godine 1975. u župi je 5826 župljana u 1342 kuće; 1981. godine 1301 obitelj s 5580 vjernika; 1985. godine 1415 obitelji s kojih 6000 vjernika. Pred rat, godine 1990. župa ima više od 7000 župljana (prema državnome popisu pučanstva u župi je 1991. živjelo 7257 Hrvata). Taj je neprestani rast katolika u župi Konjicu naprasno zaustavio novi krvavi rat, u kojemu je većina župljana rastjerana sa svojih ognjišta (brojni su bili zatočeni i maltretirani od pripadnika Armije BiH, a 104 župljana su smrtno stradala). Tako u župi 1995. godine živi tek 1/6 predratnoga broja: u 524 obitelji tek je 1095 katolika – iz čega jasno proizlazi da je riječ o starijim osobama i da je prosječan broj stanovnika u obitelji tek dva. Godine 1999. tu je nešto više katolika: 1355 u 632 obitelji, a 2005. godine oko 1500 vjernika. Danas ih u župi živi također oko 1500, u 650 obitelji. Iz svega je jasno da se župa Konjic u dogledno vrijeme, a možda i nikada, neće obnoviti i postići predratni broj stanovnika.

Župnici konjičke župe

Popis gvardijana i župnih pomoćnika već je objavljen u poglavlju o samostanu (str. 56-57), pa ovdje donosim popis samo konjičkih župnika od 1838. do danas (do 1852. oni su imali naslov samostalnih kapelana, a otada do danas župnika):

fra Mijo Kobačić ml. 1838.-1843.

fra Ivo Krešić 1843.-1846.

fra Mijo Rozić st. 1846.

fra Augustin Marijić 1846.-1851.

fra Petar Knežević 1851.-1862.

fra Mijo Nikolić 1862.-1863.

fra Mijo Rozić ml. 1863.-1872.

fra Paško Ćužić 1872.-1873.

fra Rafo Radoš 1873.-1874.

fra Petar Soldo 1874.-1876.

fra Andrija Šaravanja 1876.-1884.

fra Mijo Rubić 1884.-1892.

fra Blago Babić Spužević 1892.-1899.

fra Vjenceslav Bašić 1899.-1902.

fra Alfonzo Ćurić 1902.-1907.

fra Ilija Rozić 1907.-1909.

fra Blago Babić 1909.-1911.

fra Blaž Jerković ml. 1911.-1915.

fra Anđeo Nuić 1915.-1916.

fra Vice Skoko 1916.-1920.

fra Bazilije Senjak 1920.-1927.

fra Lovro Babić 1927.-1931.

fra Milivoj Bebek 1931.-1935.

fra Božo Bubalo 1935.-1940.

fra Slavko Luburić 1940.-1943.

fra Svetozar Petric 1943.-1946.

fra Darinko Brkić 1946.-1947.

fra Blago Karačić 1947.-1952.

fra Luka Sušac 1952.-1956.

fra Dobroslav Begić 1956.-1958.

fra Berislav Mikulić 1958.-1964.

fra Bruno Ćesić 1964.-1971.

fra Dinko Maslać 1971.

fra Dobroslav Stojić 1971.-1978.

fra Rade Dragićević 1978.-1980.

fra Bono Krndelj 1980.-1988.

fra Luka Marić 1988.-1989.

fra Dane Karačić 1989.-1991.

fra Zdenko Karačić 1991.-1994.

fra Bono Krndelj 1994.-2000.

fra Ivan Bradvica 2000.-2001.

fra Alojzije Bošnjak 2001.-2005.

fra Petar Drmić 2005.-

Izvori: Robert JOLIĆ, ŠEMATIZAM HERCEGOVAČKE FRANJEVAČKE PROVINCIJE, Mostar, 2012., str. 164-169

Stranicu uređuje: administrator1@nekros.info